The Image of Politicians in the World of Medialization and Theatricalization of Politics

Sead Omerbegović, Damir Nadarević

Abstract


Banalization of politics, unclear programs and program goals of political parties, apathy and electoralabstinence of voters demanded new approaches to politicians in the race for voices. Politics is personalizedand thus tries to get closer to voters. Politicians become entertainers, stage performances and perceptionsof politicians become a benchmark for quality to perform a certain political function. Thepicture becomes more important than the tune, no matter what is spoken but how and who it is. Themedia, especially visual ones, are important because they enable the presentation of the image the politicianwants to present. At the same time, they participate in the image building itself as they pose demandsfor adapting politicians to the appropriate media format, schemes. Politicization of the media isa prerequisite for election success. The boundaries between the public and the private are deleted becauseit delights the audience. The spectacle selling the media space and politicians allows continuous appearancesin mass media, and if it does not “spin” in mass media, politicians have no political future. Thispaper tries to identify the role of politicians in political communication and the role of media in buildinga political image.

Keywords


Personalization; mediaization; spectacle; politics; media

Full Text:

PDF

References


Baraković, V. (2010). Personaliziranje političke scene u BiH i uloga medija.

Mediacentar_online. Dostupno na http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/personaliziranje-politike-scene-u-bih-i-uloga-medija [pristupljeno 26.06. 2011.].

Baudrillard, J. (2001). Simulacija i zbilja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Boorstin, D. J. (1992). The Image: A Guide to Pseudo Events in America. New York: Vintage Books.

Brečić. K., Milanović, L i Šimunjak M. (2012). „Amerikanizacija“ bez trivijalizacije:analiza novinskog izvještavanja o predizbornoj kampanji Vesne Pusić 2009. godine. Društvena istraživanja, 21(2012) br. 2 (116), str. 523-544.

Bugarski, R. (2003). Uvod u opštu lingvistiku, sabrana djela, knjiga 6.

Beograd: Čigoja, XX vek

Čerkez, I. (2009). Osnovna obilježja medijske komunikacije u demokratskoj kulturi. Socijalna ekologija, vol. 18, no. 1, str. 28-39. Dostupno na http://hrcak.srce.hr/file/64291 [pristupljeno 27.01.2012.].

Debord, G. (1999). Društvo spektakla. Zagreb: Arkzin.

Goati, V. (2007). Političke partije i partijski sistemi. Podgorica: Centar za monitoring-CEMI.

Grbeša, M. (2005). Suvremene izborne kampanje i kako one utječu na

demokratski proces. Politička misao. Vol. XLII, br. 1, str. 49-59. Dostupno na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=33174 [pristupljeno 27.01.2012. godine].

Hafner-Fink, D. i Boh, T. (2003). Predsedniške volitve 2002. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede.

Hromadžić, H. (2010). Mediji i spektakularizacija društvenog svijeta. Masmedijska produkcija „kulture slavnih“. Filozofska istraživanja. 120 god.

(2010), sv. 4, str. 617-627.

Jowett, G. S. and O’Donnell, V. (1992). Propaganda and Persuation. London: Sage Publications.

Kline, M. (1990). Politika: marketinška perspektiva. Media magazin. mart

X(3), br. 17, str 10. Ljubljana: ČGP Delo.

Kline, M. i Ule, M. (1996). Psihologija tržnega komuniciranja. Ljubljana:

Fakulteta za družbene vede.

Kurtić, N. (2011). Komunikološki ogledi. Tuzla: Bosanska riječ.

Kurtić, N. (2016). Odnosi s javnostima. Sarajevo: University press-Magistrat znanja.

Milardović, A. (2006). Političke stranke u doba tranzicije i globalizacije.

Zagreb: Centar za politološka istraživanja.

Milardović, A. (2009). Moć imidža i nemoć politike. Monitor. Dostupno na

http://www.monitor.hr/clanci/moc-imidza-i-nemoc-politike/25778/ pristupljeno 20.11.2017. godine.

McNair, B. (2003). Uvod u političku komunikaciju, Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Nadarević, D. (2014). Internet i društvene mreže u političkoj komunikaciji – kanali diseminiranja informacija ili virtualne agore? U: Kovačević Braco (ur.). Globalizacija i suverenost - sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Banja Luka: Evropski defendologija centar, str. 291-303.

Spahić, B. (1987). Kontroverze propagandnog djelovanja. Sarajevo: Oslobođenje, Fakultet političkih nauka „Veljko Vlahović“.

Spahić, B. (2000). Politični marketing: besedna in slikovna predvolilna vojna. Družbenopolitični, državni in kulturološki vidiki volilnega marketinga v Sloveniji od osamosvojitve do volitev 2000: članki, eseji razprave. Časopis za kritiko znanosti, domišljijo in novo antropologijo, posebna izdaja, 1. Ljubljana: Študentska založba.

Šadl, Z. (1993). Volitve 92: Politični imidž in vpravljanje z vtisi volivcev. U:

Volitve in politika po slovensko. Frane Adam (ur). Str. 97-112. Ljubljana:

Znanstveno in publicistično središče.

Šimunjak, M. (2012). Privatni život kao dio komunikacijske strategije hrvatskih političara: predsjednički izbori 2009./2010.. Medijske studije, 2012, 3(5). Str. 34-50.

Šipka, M. (2006). Kultura govora. Drugo izdanje. Sarajevo: Institut za jezik u Sarajevu.

Turčilo, L. (2011). Zaradi pa vladaj: politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Vlastita naklada.

Vreg, F. (1992). Politično prepričevanje in strategija volilnega marketinga.

Teorija in praksa, družboslovna revija. l (29), št. 9/10, str. 827-839.

Vreg, F. (2000). Politično komuniciranje in prepričevanje: komunikacijska

strategija, diskurzi, prepričevalni modeli, propaganda, politični marketing,

volilna kampanja. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede.

Vreg, F. (2004). Politični marketing in demokracija. Ljubljana: Fakulteta za

družbene vede.


Refbacks

  • There are currently no refbacks.


ISSN: 2490-3604 (print) ● ISSN: 2490-3647 (online)

Društvene i humanističke studije - DHS is under the Creative Commons licence.